Kada i kako početi samostalan život ?
Započeti samostalan život i uz to, zavisno od okolnosti, napustiti i roditeljski dom - nije jednostavno. To je velika odluka za mladog čoveka, koja unosi značajne promene i u njegov život i u život njegovih roditelja.
Znate li da od ove odluke zavisi kakav će biti vaš budući život, porodica, osećaj ostvarenosti, sreća?
Važnost osamostaljivanja za mladog čoveka
Psihološko a potom, ako je ikako moguće, i fizičko odvajanje od roditelja je apsolutno preduslov za ostvarenje zrele, zdrave, odgovorne i srećne ličnosti koja je sada sposobna da izabere i uobliči sopstveni stil života, ostvari zdravo emotivno vezivanje u partnerskom odnosu i formira novu, mladu porodicu.
Ohrabrena i oslobođena pritiska od strane roditelja (u boljem slučaju - kada je roditelji podržavaju); ili izborivši se sa osećajem krivice svesna prava na sopstvene izbore (u težem – bez roditeljskog razumevanja) ova ličnost stvara svoj lični i autentični svet za koji sama postaje odgovorna. Kada do ovog pravovremenog odvajanja ne dođe to je znak postojanja nezdrave emocionalne zavisnosti koja nikome neće doneti dobro.
Ko je kriv?
Nažalost, obično su roditelji ti koji “ne mogu da zamisle da se njihovo dete odseli”. Svoj strah oni pravdaju brigom za dobrobit deteta, nemajući hrabrosti da se suoče sa ličnim propustima i sebičnim porivima. Veliki problem je to što se prečesto brkaju pojmovi ljubavi i zabrinutosti, kao i ljubavi i zavisnosti, tako da roditelji misle da moraju konstantno da brinu kako bi pokazali i dokazali da vole, a deca da se ponašaju zavisno da bi pokazala zahvalnost.
Odrasli mladi ljudi moraju da odbiju odgovornost za ovakva iskrivljena roditeljska osećanja, i da njihovo nezrelo ponašanje prepoznaju kao oblik emocionalne ucene, kao “nabijanje” osećanja krivice zbog “napuštanja”, nametanje odgovornosti, iznudjivanje zahvalnosti i nesvesni pokušaj zabrane detetu da odraste i preuzme pravo da samo brine o sebi, a sve zbog straha roditelja da se suoče sa sopstvenim životom.

Odgovornost deteta koje je odraslo
Iako je najčešće strah od odvajanja i sabotiranje istog, veći kod roditelja nego kod dece, ipak moram, radi potpune istine pomenuti i detinji udeo u stvaranju ove, za njih nepovoljne situacije. Naime, mnogi mladi ljudi iz puke lenjosti i konformizma ne preduzimaju potrebne korake u smeru osamostaljivanja, već u ugodnosti roditeljskog doma čekaju neke povoljne uslove za samostalni život. Kako se uslovi stvaraju a ne pojavljuju sami od sebe, tako i godine mogu da prodju a da veliko dete i dalje ostane “mamino i tatino čedo”, iznutra duboko nesrećno i neostvareno.
Psihološko odvajanje
Ako do fizičkog odvajanja i dodje, još uvek je veliko pitanje da li je došlo i do psihološkog odvajanja. Po nekim autorima njega čine 4 vida nezavisnosti: emotivna, funkcionalna, nezavisnost stavova i konfliktna nezavisnost koju definišu odsustvo osećaja krivice, nepoverenja i ljutnje prema roditeljima. Proverite sebe…i nemojte se razočarati, na ovome se može raditi godinama, samo treba uvideti i hteti.
I za kraj…
Ne očajavajte ako sebe prepoznajete u nekoj od ovih životnih slika. Ništa nije nepopravljivo. Ako prepoznamo problem i dopustimo mogućnost da nova, pozitivna iskustva udju u naš život možemo doći i do željenih promena. Ta, tzv. korektivna iskustva će nam dati hrabrosti da pokušamo ono za šta smo mislili da je nemoguće. Bolje ćemo upoznati sebe, razumeti odnose koje smo kreirali i videti kakve promene želimo. A to je već polovina uspeha u samoostvarenju.
