Kažu da je u ljubavi najveća tragedija kada nam je ona neuzvraćena. Nema ništa gore, nego voleti svim srcem nekog ko nam takvu ljubav ne daje. Ipak, do koje granice treba mučiti vlastito biće i dozvoljavati da predmet naše pažnje i dalje bude neko, ko to zapravo i ne zaslužuje?
Do koje mere mazohizma čovek može da ide i da i dalje voli nekog ko njega ne voli i ne poštuje na isti način?
Neuzvraćena ljubav je zapravo slomljeno srce. Svako u životu je to doživeo bar jedanput, da li je to kroz platonsku ljubav, ljubavni trougao, obmanu, prevaru, laž... Jedinu pozitivnu stvar koju takvu iskustvo može doneti je poučna životna lekcija. Rekli bismo da i nije mnogo utešno, ali za dalji život izuzetno značajno. Kada se jednom opečemo i osetimo istinsku bol neuzvraćene ljubavi, itekako dobro znamo da se postavimo prema sledećem partneru. Nakon ljubavnog kraha mnogi, jedno duže vreme, ne žele da budu ni sa kim u vezi. To je potpuno prirodno i razumljivo. Ipak, kada tad će doći do toga da sebi pružimo još jednu šansu da volimo i tada dolazi onaj pravi. Kada se istinska ljubav desi, zbog prethodnog lošeg iskustva umećemo više da je cenimo i bolje da je čuvamo.
Teško se doživljava bezuslovna ljubav, ali mnogi kažu da je to ona prava. Ko jednom oseti takvu vrstu ljubavi može se smatrati sretnim čovekom.
Teško je sebi priznati ali često se dešava da smo za neuzvraćenu ljubav i sami krivi. Naime, kroz sopstvenu projekciju idealne ljubavi i veličanja partnera na nerealnim osnovama često se dešava da ne dobijamo zapravo ono što želimo.
Partnera gledamo na jedan način, a on je zapravo potpuno drugačiji. Za to možemo samo da budemo mi krivi odnosno naše neiskustvo.
Možda, sa druge strane, nismo dovoljno hrabri da joj priđemo ili iskreno kažemo šta osećamo, zbog straha od odbacivanja. Onda je i u takvim situacijama naša krivica ako nam nije uzbraćeno istom merom.
Kod sindroma neuzvraćene ljubavi treba zato često poći od sebe. Koliko mi nekog nerealno idelizujemo? Da li smo pokušalli da na sve načine stavimo do znanja toj osobi da je predmet naših želja? Ukoliko je odgovor potvrdan, onda se tu krije nešto drugo. Naša konstantna potreba da od nekog dobijemo nešto što nemamo i da se takvoj osobi dokazujemo, umesto da se okrenemo nekog ko zavređuje našu pažnju mnogo je dublji psihološki problem.
Ipak, mnogi mudri ljudi će reći da je bolje voleti i izgubiti, nego nikada ne voleti. Neki drugi kažu, da je bolje da partner više voli vas, nego vi njega. Provodadžija savetuje da pre nego što svoje srce poželite da drugome date na dlan pre toga dobro razmislite.
Koliko je taj neko to realno zaslužio i koliko smo mi sami „na zemlji“ sa sopstvenim emocijama. Da li smo spremni pre svega da bezgranično volimo sebe i da takvu ljubav prenesemo i na drugoga ili tragamo za nekim ko će nas bezuslovno voleti misleći da smo time rešili sve probleme.
Cela mudrost je u tome da sve polazi od nas. Što više radimo na sebi i na našoj emocionalnoj inteligenciji to će nam biti lakše da razumemo i zavolimo druge. Tako će se stvarati sve manje šansi za razočarenje zbog neuzvraćene ljubavi.